subota, 19.12.2009.

Uživajte samnom

Rijeka u snijegu 19/12/2009

Dragi moji, danas mi se po ne znam koji put, dogodilo da mi se sve izbriše, bilo na Photobucketu, Blogu ili drugim programima. Zato kratim tekst, jer ne mogu ispočetka pisati što sam maloprije. Slika govori više od mojih riječi, uživajte u pogledu s mog balkona. Obožavam snijeg!

- 22:29 - Komentari (85) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2009.

Za prijateljicu

Mali Ljudi

Veće udobne stolice zamijenili su manjima, te iznesli kauč, nekoliko ukrasnih skulptura, pepeljaru i sliku s istočnog zida, na čije je mjesto postavljen okrugli zidni sat. Bolničar Carson i čuvar Tate doprate Indiu, a zatim sjednu iza njenih leđa, svaki u jedan kut sobe. Nova terapijska prostorija, od ‘bijele’ se razlikuje prisutnošću boja i nekoliko komada namještaja. Crni stol srebrnih nogara i dvije crne stolice smješteni na sivi tepih kratke dlake, podsjećaju na prijem stranki u sudačkim odajama ili uredima važnih kooperanata, u kojima se naizgled podrazumijeva suradnja. Između dva podna ormarića Indiji zdesna, iznešena je žičana polica s časopisima, kako bi se poštivala naredba o izostanku predmeta koje može podignuti i bacati u nepoznatim smjerovima.

- Ovo je dobro. - India pomisli sjedajući - Stvarno dobro.

Klasična željezna konstrukcija stolice, neočekivano se iskupila čvrstim i udobnim tekstilnim sjedalom sa spužvastim valjušastim jastučićem za leđa.

- Mogu dobiti jednu ovakvu? - India prisvoji uvodnu riječ, kad je Samuel namjeravao progovoriti.

- Stolicu? - skeptično mjeri, pita li ga ozbiljno.

- Da, stvarno je udobna. - India se okreće dodirujući tkaninu na naslonu - Jastučić i sve to. Mislim izgleda bezveze, ali je ok znaš.

- Možeš. - kaže Samuel, odlučivši se za kasniju analizu prizora bezbrižne Indie.

Preskačući moguću raspravu oko stolice, sastanak započne isprikom za svoju naglu odluku za upotrebom sedativa. Na što India nije pretjerano reagirala, ignorirajući prisutnost svojih stražara i Samuela, prepustila se nabrajanju manjka namještaja i predmeta u sobi.

- Stol i stolice mogli bi proći, nedostatak očitih detalja ok, ali odsustvo slike na zidu ostavilo je svijetli četvrtasti otisak, a sat koji bi ga pokrio, može doći samo iz porodice Big Bena. - negoduje Kyra.

- Mali ljudi... - India kaže svom unutarnjem glasu.

- Emocije, povjerenje, ljubav… izgubljen je u mećavi slogana ljudskih potreba. - govori Kyra, dok se India bavi Samuelovom podšišanom frizurom.

- Ljubav je potreba s čijom je količinom čovjek srastao. - nadoveže se India.

- Misliš o njoj kao o osjećaju čija se potreba nadograđuje? - on odahne na kraj njenog nijemog promatranja.

- Naravno. Daš nekome malo, treba mu malo. Daj više, tražit će još.

- U djetinjstvu nisi primila malo ljubavi. - usudi se Samuel.

- Kao da bi ti znao. - pogleda ga hladno, ali ne zamjeri - Lenard i Rebecca lažni su privjesci ključeva. - kaže bezlično.

- Ključeva od... ?

- Ah, nevažno. - India će isprazno, te naglo smrkne lice i upita ozbiljno - Misliš li da sam stvarno zlostavljana?

Samuel trzne kažiprstom, ali neprimjetno za oboje, jer istog trena ukliješte poglede, kao da se odlučuje koji će od njih dvoje stati na vagu koja mjeri povjerenje, osjete i drskost pomame za ciljevima zbog kojih su spremni prevariti druge. I je li strah tek jedno od njih, ili oboje.

Sat u ulici

- Pitaš ono što će mi reći tvoje ozdravljenje.

- Čovjek koji nema hrabrosti reći što mu je na umu, ne zaslužuje moju. - izaziva India, spremna reći svu istinu, mimo planova i konfuzije što ju je htjela postići, praveći mu žuljeve na jagodicama prstiju.

- Već si hrabra. - čuje se kao da govori prijateljici, umjesto pacijentu - Ja, s druge strane, ne mogu biti prvi koji kreće u tom smjeru. Ovdje ti imaš glavnu ulogu.

- Ne da se. - javi se Lia, zgrčena i topla, kao da se probudila u nečijem naručju.

- Ali kako ćeš onda saznati istinu? - upita India.

- Nemoj! - Kyra vikne ljutito.

- Reći ćeš mi ju. - Samuel kaže samouvjereno, dok mu žile natiču od protoka krvi u glavu - Kada privjeske, ključeve i lance vratiš u svijet u kojem su nastali, a ispred mene sjedneš bez tereta koji su ti nametnuli.
India nakosi glavu da ga bolje promotri, razmišljajući kako bi taj teret sada rado odbacila na stol ili pod stolicu, uvukla se u sat na zidu i ostavila kazaljke da se okreću, dok novi dom traži u ulici bez prošlosti i onih koji je prate u stopu. Ali zna da im ne bi uspjela umaći, od nje bi ostao trag kao i od otiska slike na zidu, jer oboje pripadaju vremenu.

- Uvjeren si? - upita, pa počeka odgovor, ali tišina probavi zadnji dijelić njenog glasa kao da je zvono na vratima, iza kojih nitko ne otvara - Uvjeren si.

- Ne tvrdim da će tako biti, ali tvrdim da ću pokušati. - kaže Samuel, osjetivši se ogoljenim u njenom pogledu - Tvoja prošlost nosi iskustva koja nije lijepo osjećati. Da čovjek ne može samostalno funkcionirati, svi bi ih međusobno dijelili. Zato ih ostavlja za sebe. Kao ti. No sve učiniti sam, nije uvijek najbolje rješenje. Ta odluka pripada kontroli i ponosu koje čovjek svojata pod okrilje. Oni isprva zauzimaju prostor koji im daje, a zatim se potuku i bez pitanja ugrabe koliko još mogu.

- Da je netko drugi, mogla bi ga podnosit…

- Šuti, Lia. - India odvrati britko, bez grubosti i pompoznog tona što ga je naknadno poželjela - Zagledao se u mene umjesto u sebe. Kao da će biti nešto od njega.

- Zamisli onda, koliko sam im ja dala prostora. - India se podvuče pod Samuela kao crta ispod potpisa, a potom je disanje čuvara iza leđa podsjeti na status kojim uživa nepovjerenje, i vrati se na začetak teme - “Dragi, većinom rješavam intelektualne zadatke i usavršavam se najnaprednijim komunikacijskim vještinama, kako bi postigla kvalitetnu interakciju sa svojim liječnikom.”

- Tako bi se opisala nekome novome. - Samuel shvati da se vratila u retke kojima je htio prodrijeti u njene emotivne monologe.

- To znači da se posljednje desetljeće zaključana u državnim ludarama, s psihijatrima igram: “Poljubi me u dupe, vratit ću ti tupe.” - kaže Kyra kroz Indijina usta, osvećujući Lijino podilaženje.

Samuel se osmijehne, zubima grizeći jezik da joj ne dogovori nešto zbog čega psihijatre šalju na evaluacije. Otkad India uzima više nego joj je mislio dati, odlučio je biti oprezniji s onim što želi od nje i što je moguće dobiti. Kao dvoje ljudi s istim ciljem, koračaju u različitim smjerovima. Ali čovjek često okreće leđa onome za čim traga, mislio je, tu zamku postavlja samom sebi, da bi odgodio priznati kako mu nije u prirodi biti na miru, dok ne pronađe traženo i pokori to.

Alien

- 18:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 08.12.2009.

Čuda žive

- 18:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.10.2009.

Božje ruke

Photobucket

Stotine mi stvari padaju na pamet kad se primim pisanja posta. Tijekom dana izaberem temu, a kad sjednem pred ekran sve ispari. Kao da se radi o natjecanju, moja glava bori se s potrebom u prstima da istipkam štogod se trenutno događa. Užas. Za staloženu osobu, kompletno sam atipična.

Sada ću se pak opravdati jer mi se svašta događa, pa imam pravo biti nedosljedna, dapače to mi je jedina alternativa. Druga je da ništa ne pišem, a toliko skromna nisam. Ego me tjera u javnost, a nostalgija prema dragim blogerima i znancima, da im javim, još uvijek sam živa!

Zašto ne bi bila, pitanje sada. Mlada si, imaš cijeli život pred sobom, bla, bla, bla..... istina je, ali ni istina nikada nije toliko jednostavna. Izdešavalo se svega pomalo, neke me stvari raduju, druge me jako rastužuju, mogu čak tvrditi da imam razloga biti nesretna, ali u posljednje vrijeme samu sebe iznenađujem. Kada sam ispred sebe imala čistinu, podneblje bez oblačka, bila sam bezvoljna, troma i nezadovoljna. Sada kad mi se naoblačilo iznad samog balkona, ja pronalazim vjeru, nadu, snagu i ljepotu u jednostavnim stvarima. Čovjek je razmažena životinja, nikad zadovoljan, pravda se logikom, a živi bok uz bok s vlastitim apsurdima. Po tome, ja sam bila debela, lijena perzijanerka zavaljena na otirač nekog bogataškog salona, pa kad su me izbacili iz čupavog kreveta, pronađem novu sebe i smisao života. Osjetiti srce u grudima, dok kuca od straha i neizvjesnosti koja se približava, znači živjeti. Dobro ili loše, ponekad nije važno jer se nešto iz toga nauči, zapamti i prenese drugima. Ono što ostavljam za sebe još je bolja lekcija. Biti čvrst, pouzdati se u mišljenje unutar glave na svojim ramenima, ne mariti za greške iza kojih stoji nova i drugačija perspektiva. Nemam pojma kakva je, može ići na obje strane, ali znam jedno, mnogo sam snažnija nego sam mislila. Iščupala sam sigurnost iz male grudice iza rebara, prekrila mi je dušu strahovima od novih ljudi i događaja. Dok sam mislila da me štiti od suza i razočaranja, shvatila sam da ovako nisam nimalo sretnija. Samu sam sebe zaključala u kućicu bez prozora, uvjerila se da je bolje žmiriti pred svijetom, pisati lijepe riječi i usrećivati se snovima. A onda sam uvidjela da mogu spavati i bez jastuka, boriti se bez oružja, smijati se bez pretvaranja i odmoriti dušu od silnih želja i pretjerivanja. Krajnostima sam otpustila utege, plutam nekim novim morima na splavi bez kompasa. Nisam sama i vjerujem da će ova pustolovina završiti dobro jer je u Božjim rukama.

- 21:55 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2009.

Djevojačka večer

Photobucket

Dan događaja je subota, mjesto događanja stančić od 50 kvadrata kod naše mlade, prisutne pozvanike čine 15-tak djevojaka/žena od 21-35 godina + mladina majka i njena prijateljica. Dakle, kokošinjac u kojem se poslužujemo alkoholom i narescima kako bi tjedan dana prije svadbe proslavile posljednji vikend 'slobode' buduće nam gospođe.

Naslonjena na kuhinjski element s čašom u ruci, promatram svoje stare i nove prijateljice kako se zabavljaju na tepihu dnevnog boravka koji je u produžetku kuhinje, nešto šapuću, a zatim jedna povikne kako neće biti snimanja. Nisam ni primjetila da je netko ponio kameru, ali mislim da je svaka od nas ima na mobitelu, pa iako rezolucija nije bogznašto, biti će dovoljna. Fotoaparata imamo dovoljno, opet na mobitelima i zato nema panike da večer neće biti zabilježena. Uto krajičkom oka spazim tamnu odoru. U prostoriju ulazi zabranjeni spol, šokiram se s njegova desna boka, jer nije mi stvarno da nas provjerava policija. Mlada je ujutro obavijestila pazikuću da slavi djevojačku večer i stoga će glazba iz njenog stana biti glasnija, a pozvanici će po odlasku bučiti kroz hodnik jer petnaestak pari štikli ne mogu lebdjeti s četvrtog kata do prizemlja. On je na to, po njenom pričanju, nepromijenjenog izraza lica, hladno odgovorio da će u slučaju uznemiravanja stanara pozvati policiju. Na to mu je njena majka isporučila hitri komentar da neka samo izvoli, ne želeći imati posla s netolerantnim bezveznjakom u kariranoj košulji i vesti s tri gumba, rijetkom kosom i hrpetinom knjiga u stanu kojima se posvećuje kao ljubavnicama u nedostatku vlastita života, kako ga je - na prepričano zamislila moja mašta.

U stvarnom vremenu, policajac naslanja pendrek na rame, skida plavu kapu s tvrdim plastičnim šiltom i smiješi se. Hvala ti Bože, nije neki glupan mislim si, tek je u izvidnici i odmah će otići, ali na vrisak prisutnih uviđam da sam se prevarila. Grozota prizora nije odgovarala predviđenom, dapače prethodni krici, širom otvoreni kapci i izbuljene bjeloočnice odobravali su prisustvo nepoznate muške osobe jer se dohvatila skidati odoru i zabaviti goste. Striper je, drage moje dame i pokoji gospodine, bio kao iz filmova, kako si god zamislili dotičnog, niste daleko od realnih fizičkih atributa.

A realno je i to da dvije 'seanse' od 15 minuta plesa s pauzom za presvlačenje (u kauboja... ), košta 1.600 kuna pa sam se kratko zamislila koliko mojih plaća takav poziv zaradi u jedan vikend. Obzirom da je tu večer imao, kako je moje uho načulo, tri gaže, rekla bih da se mladi gospodin dobro snalazi u vrijeme recesije, a opet ni mladenke nisu toliko siromašne da bi se odrekle posljednje bludne pomisli na kratkotrajne užitke......

- 10:35 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.09.2009.

Mrgud

Mrgud

Neki dan rješavam test-kviz koji mi je poslala prijateljica. Smiješno ga je takvim nazvati, ali riješila sam ga jer mi već tjedan dana stoji u 'pošti' i umjesto da ga obrišem, raspoloženje me potapša po ramenu da je ponekad dobro zabaviti se glupostima. Dakle, naziv spornog kviza glasi: Koji si štrumpf? Smijte se, dapače poželjno je. Jer takva su bila i pitanja, nerealna, čudna i nepovezana jedna s drugima. I onda razočaranje. Ja, mrgud.

Nisam odgovorila zadovoljavajuće za bilo kojeg drugog lika poznatog crtanog serijala, a štrumpfeti se nisam ni približila. Nisam se tome nadala, ali nisam dugo tugovala. Na trenutak sam se zamislila nad vlastitom procjenom traćenja slobodnog vremena, ali ubrzo sam odustala od daljnjih analiza.

Nedugo zatim me počelo smetati, dan za danom prisjetila sam se nedostojna rezultata i počešala ga kao da me svrbi između slova m-r-g-u-d, pitajući se ima li istine u slučajnosti, jer se slično osjećam u zadnje vrijeme. Između čela i jezika rijetko me namami potreba gužvanja obraza i rastezanja usana, a danas popodne svoju je konačnu potvrdu dao slučajan susret, udarivši crvenim štambiljem na dosje ovog sudionika natjecanja iz simpatičnosti. Kolega, bolje rečeno dalji znanac kojeg sretnem jednom u mjesec dana i s njim progovorim na nekoliko minuta, trči zamnom na ulici. Čovjek me zove, ali ne čujem, jer kud imam svojih misli na pretek, još tražim pjesmu na mobitelu i stavljam slušalice. Dotrči do mene s obližnje terase, pozdravlja me i zove na kavu s prijateljima. Ja odmah pomislim da nije normalan, sigurno je kakav manijak ili nešto želi od mene jer zašto bi mi zajedno pili kavu? On nasmijan, dobre volje pruža ruku, a ja ga mjerim od glave do pete i mislim si da kod kuće ima ženu i dijete i što sad hoće od mene?

Odbila sam jer nam je jedina zajednička tema ona s posla, a na slobodan dan mi se ne razglaba o tim stvarima. Odbila sam i zato što me preplavio strah od druženja. Naučila sam se tražiti razočaranje u drugima i prije nego ih upoznam, da skratim nade i razmišljanje. Ali njegov duh i pogled još uvijek mi je u sjećanju, dugo nisam vidjela nekog neopterećenog i gotovo sretnog, što mene stavlja u kut na suprotnu stranu, usputno mi dozivajući krivnju i čuđenje. Kako sam nastavila hodati osjetila sam da se dio njegova osmijeha preslikao na mene, makar dio puta, a zatim sam shvatila da se opet mrštim, zabrinuto misleći kako sam to nekad bila ja. Ako su ljudi mogli bilo što reći o meni, prvo bi rekli da sam nasmijana i vedra, pozitivna, otvorena, a sada sam sve osim toga. Dopustila sam da me obveze i manjak uspjeha preoblače u crno i sivo, brišu toplinu s lica i crtaju grublje poglede. Sada sjedim za ovim stolom, čitam napisano i opet se mrštim. Na samu sebe. Dozvoljavam si opteretiti se svim i svačim. Važem koliko je korisno da to priznajem. Divim se ljudima kako su se neki jednom divili meni i pitam se hoću li otjerati ovog mrguda, ustaljene rečenice i uzdahe starca u mladim grudima. Možda za to trebam pomoć, a ne znam kako je tražiti, jer sam se navikla sve raditi sama...

- 17:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 02.09.2009.

Glasovi

Glasovi

Zurim u veliku praznu šalicu kave i žalim što nema više mlijeka. Lijena sam spremiti se, hodati tristotinjak metara po vrućini i izrovanoj ulici do litre mlijeka. Opravdano.

Još sam lijenija pitati susjedu. Pomalo se grozim njenog frižidera. Doima se kao iz filmova strave, gdje policija nađe mrtvo tijelo nakon nekoliko dana, a uz to i frižider pokvarene hrane. Njena nije pokvarena, ali otprilike tako izgleda. Namirnice su otvorene, neravno odrezane ili odgrižene, listovi biljaka vise s polica zajedno sa celofanom u koji je umotala ostatke nekih ručkova ili večera, stijenke vrata i unutrašnjosti zaprljane, što pokvari dojam fine mirisne kave. Još je veći apsurd što se smatra 'čistom' kućanicom pa voli govoriti kako inzistira na urednosti i higijeni. Tada obično odgodim smrknuti obrve da izbjegnem biti očita i ne ulazim u još jedan sukob, kao otprije dvije godine kad samnom nije progovorila puna tri mjeseca jer sam joj dobacila da ne čisti kupaonicu.

Otada sam u nekoliko navrata naučila da je biti preiskren, mnogima neshvatljiva i stoga neprihvatljiva karakteristika čovjeka. Sada nevezano uz frižidere i sanitarije grizem jezik više nego obično i držim se podalje od manje naivne publike. Unatoč očitome, sama sam i dalje naivna, jer kao i sa spornim mlijekom, prikrpala mi se lijenost, ali ovaj puta uz dilemu pretvaranja, pa uvježbane pretvarače promatram iz kuteva. Pronađem onaj koji mi najviše odgovara, nacrtam indiferenciju na crte lica i čekam da prođe satnica u kojoj toleriram biti suučesnik licemjerna druženja.

Kada o tome pomnije razmišljam sjetim se Prihvaćanja. Rečenice koju ponavljaju ovisnicima: "Prihvaćanje je prvi korak k ozdravljenju". I podsjetim se da sam svojevrstan ovisnik. O lažima. Govorim si da mi nije dobro, ali da će biti bolje. Poluistina je kukavička, a ipak mi odgovara. Neznanje događaja u budućnosti pretvaram u nadu bez ikakvih naznaka takvog odvijanja stvari. Neki bi odmah ustvrdili da to znači biti pozitivna osoba. Nakon što si cijeli život govorim da sam takva, ipak sam se predomislila. To je potreba. Lagati si ili pretpostavljati ono što ne znaš, igra je umirivanja misli, a rezultat ide u korist cijelonoćnog odmora. San je dragocjen, to najbolje znaju oni koji ne podcijenjuju život kao jedini izvor stresa. A živjeti se mora. Ili ne mora? Većina nas voli same sebe više od nedaća i povremenih neuspjeha, onih koji se sanjaju otvorenim očima, a prevađaju se kao planovi, ciljevi i, opetovana nadanja.

Kao i pojmovi koje spajam, većinom sam nelogična. Ili barem nedokučiva, nejasna. Samoj sebi sasvim prirodna, ali kroz druge uočavam da se doživljavam sasvim drugačijom, što i ne bi bilo zabrinjavajuće da ponekad to doživljavanje nije prepreka onome čemu težim. U manje riječi, sama sam sebi prva i najveća prepreka. Tada iskoristim trenutak ironična osmijeha, da uživam u svojoj veličini, makar mi u ovom slučaju ne pogoduje. Jer slučaj je opširan i važan, on je život pojedinca koji se bori za svoju slobodu u četiri zida na koje se hvata plijesan. Ono je samo u glavi, objašnjavaju mi glasovi, Ali njome upravlja srce, kažem ja, a njemu nedostaje ljubavi. I dok se ogledam oko sebe, da optužim drugog za manjak podrške i nježnosti, trznem na klišej koji mrzim ponavljati: Prvo treba voljeti sebe, da bi se voljeli drugi...

- 11:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.07.2009.

Mali predah

Malo predaha

Dragi moji odlučila sam se nauživati u ljetu, u glavi zakazati nered, odraditi pokoju misao, a ostalim se izležavati ispod vrelog sunca. K vragu, nisam stigla počupkati noge, ali ni ne primjeti se, priznajte...

- 22:33 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2009.

Skok u doživljaj

Photobucket

Jedinstvo doživljaja i mišljenja ne postoji, pa zašto im težiti kad je njihova jednoličnost bezlična naspram koristi od raznolikosti?

- 23:28 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.06.2009.

Pogoditi pravo

Pogoditi pravo

Imam talent. Ustanovila sam ga kao takvog samostalno na temelju dokaza koje sam prikupljala prethodno i čije ću posljedice osjećati naknadno. Imam talent biti shvaćena kontradiktorno, potpuno suprotno od namjere zbog čije se prirode pri težnji ispravljanja doimam licemjerno.

Jer kao da spašavam stvar onoga što nije trebalo biti spašavano, ja sigurnosnim pojasom utapljam plivača koji se naizgled odmarao na površini mora lijeno plutajući kamo ga nosi plima. Odlučila sam se stoga povinuti kao grana, volji vjetrovitog kozmosa, iskusnijeg i moćnijeg protivnika kojeg moje inaćenje tek draška po obrazima. Uporno suprotstavljanje za mene ponekad nije izbor već biološka potreba kao disanje, ali sve više uočavam moguće koristi od držanja daha ispod vode. Biti očit u većini se slučajeva ne zahtijeva niti je poželjna osobina zbog čega pati moj karakter koji se sudara s tuđima, pa uviđam da se moram podvrgnuti kreativnim mislima da bi izvana odgovarala porotnicima u slučaju mog napredovanja. I nije licemjerna, ni izbliza kako bi se mogla prosuditi, moja druga izrasla vanjština, ali nije ona istinska ja koja svakog dana obitava u zadovoljstvu bivanja slobodna.

Tada pomislim kako je cijena oslobađanja samoća koju rado prigrlim kada pišem jer se unatoč poimanju samovanja osjećam bliža ljudima, prisjetim se užitka proizvoljnosti vlastitih ideja i čini mi se da u tom času više shvaćam život, iako se kasnije ono pokaže kao zabluda. Jer živjeti dva života uobičajena je funkcija svakog čovjeka koja zahtijeva stalan balans improvizacijom pravila. Obično tada pati nutrina jer zabrane i suzdržavanja proplaču uslijed uskraćivanja koja su nužna za uspijevanje u svijetu bez utjehe. I to je nadasve prijetvorno, ali efikasno, većinom krajnje uspješno ako se lucidno izabire ono što daje manje emocionalne zadovoljštine da bi se ostvario uspjeh koji se zbraja i zanemaruje osjećanje kroz duševnu idilu i namnožene uzdahe. U svakodnevnim bitkama, porazima, trgovanjem sviješću, nedorečenim postupcima i namjernim žrtvama dobrog ili lošega, presudno je ne izgubiti pojam rezultata koji se lijepi na čovjeka time mu mijenjajući izgled i ustrajnost nastojanja.

Sačuvati pravog sebe u mnoštvu drugih 'ja' i znati kada ga i pred kime osloboditi uvijek mi se činila nedostojna zanimacija. No biti jedan i isti uvijek, nije bezopasna filozofija života stoga ulažem u kompromise i precizno važem koliko ću se dati preoblikovati da stignem do cilja. Uostalom, nikada se ne može znati tko i kakva situacija izbiju žustrog borca iz grudiju promatrača koji riskira sve misleći kako pogađa krivo, dok zapravo čini ono pravo...

- 15:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 17.06.2009.

Čitati redom

itati redom

Razumijeti ili ne, nečiji stav, mišljenje, riječ, uvijek je dojam trenutka ili trenutne životne inspiracije. Biti objektivan ponekad je misija kakvu čovjek obavlja tek kad mu to odobre raspoloženje i slobodno vrijeme koje bez prisile i gledanja na sat obaveza daje onome kome se posvećuje. Tada je biti u pravu najriskantnije jer 'pravo' nije ravna crta kako se rado zamišlja već vlastiti zaključak točnosti mišljenja koji može imati mnoštvo kuteva , a sredina je jedino mjesto iz kojeg se vidi da postoje. Što nam se krije iza leđa jedan ili nekoliko koraka treba pogledati, a nije nas volja svaki se dan okretati.

I nije uvijek važno činiti takvo što, brinuti za sitnice preko kojih svakodnevno prelazimo kao preko ceste bez obzira jesmo li na pješačkom prijelazu ili se švercamo uz sitne rizike. Ali je ipak lijepo kad netko pokloni pažnju strancu zapazivši mu crte na licu umjesto živu sliku u prolazu, pročitati dušom umjesto očima pratiti gramatiku, dozvoliti si koristiti instinkte koje zatupljujemo kako bi mehanički odradili susrete ne trošeći se iznad dnevne norme.

Jer davati ljudima nezahvalno je, traži emocije kao da ih se ima viška, pita za trud i namjere koji se doziraju najmilijima. A kako se postaje drag osim krvnim vezama pitanje je na koje se smiješi sudbina, hvaleći se s više zasluga nego ih broji jer ljude ipak zbližava dobra volja. Dok mi prstom i očima upiremo u zvijezde one nam zavide na mogućnosti sudjelovanja u predstavi vječne postave. Njena svrha nije jednostavnost života niti bi ga itko takvim želio mimo činjenice da pritom svi često prigovaramo već shvaćanje malenog dok težimo velikom i uživanje u stvarnom dok se tješimo maštom.

Nepostavljenom i neodgovorenom osloboditi ću put kojem svatko utire stepenice i njihov redoslijed, imajući na umu da ono što piše na njima nije uvijek lako podijeliti s drugima. Rijetkosti takvih minuta zovu se uspomenama koje grade duh, zato je vrijedno razmisliti o tragovima koji se ostavljaju nakon promatranja, čitanja, sudjelovanja ili odustajanja.

- 10:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.06.2009.

Slobodna

Slobodna

Volim pravila, naravno ona smislena, ne zamorna, nelogična, profiterska od kojih se zapitam imamo li svi na Zemlji mozak koji funckionira i srce umjesto bankovnog računa. Volim postavljati i neka svoja, u kući, vezi, na poslu da se lakše snalazim ili dovodim u red 'prebjege' s granica. Njih se držim jer vjerujem u ravnopravnost kojoj podlažem obje strane ukoliko dođe do rasprave. Rijetko sam razmažena i nije mi u prirodi da se namećem slobodi tuđeg prostora ili razmišljanja.

Svejedno pogriješim. Pravednost se ne nagrađuje sama po sebi, ona se mora boriti za svoje mjesto zajedno s drugima. Najglasniji pobjeđuje, a takve su obično moralne karakteristike koje svrstavam u neukusne. Tada se situaciji prilagođavam duže od drugih jer mi treba vremena da savijem ili izrešetam svoja uvjerenja kako bi kroz njih vidjela pravo stanje svijeta. A zatim me uhvati vrtoglavica, od različitosti mišljenja i postupaka koje moram očekivati, od izmišljanja prijetvornih reakcija kojih se sama nikada ne bi dosjetila i sumnje u ljude koji to možda ne zaslužuju jer ih trpam u isti koš dok glavu trijeznim od šoka ili razočaranja.

Tada poželim biti drugačija, manje ona kojoj je tako teško pogledati u lica lažnih osmijeha, više prozirna i nedokučiva, da me ne dodiruju neiskrene misli i proračunata očekivanja. Već osjećam kako mi se sebičnost prikrada iza leđa, trudim se ne mariti ili barem se takvom doimati jer me inače cijede do zadnje kapi osjećaja. I onda se zapitam u koga se to pretvaram, zar je danak života postati zid po kojem drugi pišu i crtaju što im se prohtije kako čovjek svoje vrijeme ne bi trošio na uzaludno objašnjavanje? Čak me ni tuga više ne dodiruje kad mislim o tome, to je tek ona faza u kojoj shvaćam što je samo moje. Imam slobodu postaviti svoje granice, dati od sebe ili ne, cjenkati se, planirati ili improvizirati. Sve češće ovo potonje mi se čini najprimamljivije otkako sam neuspješna u planovima, a cjenkanje mi ne ide. Dugo sam o sebi imala pogrešna mišljenja, morati ću usavršiti druge vještine. Ali ovaj puta ne kompliciram analizama, pa se možda iznenadim.....
život se nikome ne mora svidjeti, mora ga se samo prihvatiti - kao takvoga.

- 17:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.05.2009.

Prije kraja

Photobucket

Dvije stranice do kraja borim se sa završetkom dostojnim osjećaja ispune. Praznina mi prijeti nedovoljnim trudom i sumnjama iako dajem sve od sebe da udovoljim likovima, ali vodi me instinkt djeteta koji jednostavnošću proriče neuspjeh ako se ne bacim na koljena. Tamo gdje je duša čovjeka ponizna nalikuje na molećiva skromna duha ili štetočinu s dugim repom i zubima, nesvjestan samog sebe jer traži pomoć mimo razuma i ponosa. Tada pomislim da je tako najbolje, dvojnost vodi do prosvjetljenja u jedan od dva moguća izbora što znači da mogu pogriješiti samo jednom i vratiti se krenuti ispočetka.


Većinu bi lekcija voljela naučiti isprve, ali to bi značilo biti bolja od većine. Ono je pak ne moguće jer čovjek pripada svima premda ima samo sebe. Škrtost se ne nagrađuje, odavno smo naučili na primjerima čovječanstva prije naše ere da vječnost dijelimo na nejednake dijelove. Izboriti se za svoj nije svima isti cilj niti želja, dovoljno je zaživjeti plodove svojih misli ili osjećaja i podneblje jednog imena i prezimena udružiti će se s praocima iz davnina. A zašto nasuprot tome netko nije pomislio da je bolje biti anoniman za ostale, netaknut i neoskvrnut pitanjima prije i poslije života što ga seciraju znatiželjne skupine intelektualaca s manjkom ideja?

Kome se polažu računi dugova za koje crnči svakodnevica nemoćnog bića, otežalog i ustajalog od neprestanih potreba? Dok svatko za sebe odgovara onome tko ga tješi da će biti drugačije, nužnost iskrivljene istine ne dohvaća laži već im postavlja zamke. Jer čovjek je pupoljak prirode, cvate i kad mu opale latice, suh tučak i smeđi listovi naruše izglede. Upornost je pitanje opstanka, izvrsnost se gradi kroz godine, a pomiriti se s time zato je najteže.

- 18:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 23.05.2009.

U okviru

Photobucket

Pitam se kakve bi to slike bile, na ulicama i između zidova, da smo vjerni svom unutarnjem bilu pokazati kako se osjećamo, pred drugima. Kao da norma društva propisuje ili kažnjava, ako se koja nemarna duša predstavi raspoloženjem i mislima usred kojih obitava, stvarnosti ne mrlja lice grimasama prividnog osmijeha i bistra vida.

Je li to nužno ili čovjek svojevoljno i prirodno ulazi u domenu zanemarivanja čim izađe kroz vrata svog utočišta da bi se uklopio u dan koji dijeli granica njegovog praga. Kao čarobni portal, okvir koji se učini prohodnim na okret ključa u jednostavnom mehanizmu, skriva tajnu kojoj ukućani podlažu svoju intimnu energiju. Sigurnost. Od pogleda i shvaćanja koje nismo dali na uvid onima kojih se ne tiče ili bi možda voljeli, ali snaga straha jača je od upitna ishoda. A možda je i dobro ne nositi sa sobom, na licu i u grudima isti teret kojeg se čovjek djelomično lišava kad je zauzet drugim mislima i poslovima. Da ima samo sebe bila bi to nesretna okolnost ispaštanja, jer prekinuti kontinuitet ponekad ga bolje pokreće iznova.

Šteta je doduše, što uvijek postoje pitanja, hrpe porazbacanih i onih uredno posloženih na radnom stolu uma, povremenih i stalnih, kojima ne možemo naći pripadajućeg odgovora. Da su povezani vezicama, makar dugačkim kilometrima i zapetljanima, za onog kojeg najviše traži svatko bi žrtvovao vremena. Ali unaprijed bi trebao znati da vjerojatno nije velik dio njegova očekivanja, kako uostalom nije ni život, nepoznanica onima koji ga žive dok ne odustanu ili im ponestane vremena za nesuđene odogovore i suđena pitanja.

- 10:41 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.05.2009.

Vidjeti te opet

Photobucket

Izmislila sam priču. Običnu, čestu, jednostavnu, s jednostavnim licima i snažnim osjećajima. Dala sam joj osmijehe, poglede i tajne, ljubavne i požrtvovne, ali iskrene željom da se ispune. Jesu. Nisu.

Dane provedene kraj prozora gledajući kroz žudnju vlastitog oka umjesto okno ljevanog stakla pomalo probijam svaki puta kad šakom udarim o nemoguće, kada me rez podsjeti koliko mi još preostaje.

Previše.

Godine krive perspektive i loše navike učinile su me ovisnom o reprizi. Pronašla sam siguran način bijega od obaveza i potreba, empatiju koja me poslužuje u bijelim rukavicama. Ne mogu joj naći greške, mrlje ni otiska, zavarava me čistoćom dok me pohlepno probavlja vremenima koja su ukipljena od neživosti tog ideala. Možda je zaživjelo samo u mojim mislima i nikad nije bilo izgleda doseći čemu sam se nadala, a samo vjerovanje je nauk kojem sam težila učiti se sama. Kako god se činilo i obistinilo, prekidam te usred riječi jer sam te ionako izmislila....

- 14:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 08.05.2009.

Gle tko to govori

Imate li ljubimca ili nemate, ovo nećete vjerovati....


- 17:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 02.05.2009.

Malo pažnje

Photobucket

Kad bi se čovjek više ili manje, ovisno o intenzitetu interesa, posvetio svemu što ga zanima, a potom odabrao koje područje najviše preferira zanemario bi sve svoje obveze ili na isto utrošio pola života. Biti talentiran, a bez mogućnosti ostvarenja svojih želja ili ostati u neznanju vještine koju se posjeduje zbog oskudnosti ideja čiji se ciljevi čine daljima nego to jesu, ima isto značenje propusta. Osnovna razlika je u žaljenju neispunjenja, odustajanju ili daljnjem ustrajanju zbog čega se emocionalni angažman osvećuje jače i srditije nego umna sila.

Nije teško zaključiti da je tome krivac potreba, praktičnost življenja i nezahvalnost htijenja, ego kojem strah od neuspjeha prodaje uvjerljivu priču o gubitku vremena. Nagon koji čovjeka tjera predano se posvetiti 'moranju' osveta je za nadu i njome novači odgovore na pitanje "Vrijedi li rizika?" pred kojim većina pada na ispitu. Za njih same, ne za čovječanstvo ni spas svijeta, za neku bolju budućnost niti osjećaj važnosti kojim bi se pritom okoristili već za jedno saznanje. O onome tko se mora, treba i može biti, kako i kada, što ostaviti vani, a što i koga donijeti kući iz svijeta u kojem se preživljava, ali ne i živi. Znači li to da smo svi apsolutni stranci, tek povremeni prijatelji i povremeni glumci jer smo isto pred samima sobom, a kako ne pred drugima? Ustručavanje iskrenosti svejedno grabi ukorak s izdajom koja mjeri koliko smo pažnje posvetili sebi, koliko drugima i što o tome misliti ako je izjednačena?

- 17:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2009.

Svitanja

Photobucket

Kad otvorim oči da zaživi moj dan u isti tren otvaram sebe, prostor kroz koji struje obveze, potrebe i guštevi još prije jutarnje kave. Sve to uspijem ugurati u pet minuta i opustiti se nakon mehaničkog robovanja koje bi rado prevarila za meki jastuk i još nekoliko usnulih minuta. Toplina iz koje se budim rasplinjuje se poput maglice i žalim što je ne mogu osjećati s druge strane ključanice.

Redom stepeništa koji je obnovljen hodam neoprezno, a kroz preostale usporavam da izbjegnem okrhnute dijelove. Kao život, zamišljam se, na tren dopušta uspinjati se i spuštati glatko, a zatim tjera na mimoilaženje. I nije li to sasvim idealno stepenište, pred kućnim pragom demonstrira lekciju očitu onima koji su voljni spaziti je.

Ali kad se spusti večer, a sunce obasja dugu polutku svijeta nedostaci se izjednače otežavajući povratak koji oslanjam na pamćenje. Prije nego okrenem ključ i koraknem u toplinu uz pozdrave, pozdravim svitanje dok još drijema iza tmine.

- 23:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.04.2009.

Koordinacija

Photobucket

Problematika održavanja prijateljstava složena je obzirom da moždana aktivnost raspoređivanja volje i obveza mrsi međusobna očekivanja. Ovaj tjedan istospolne prijateljske veze dovele su me do ludila, rastežući moje neurone kao na tjelovježbi na kojoj se radosna i odviše predana trenerica svim silama trudi prenijeti entuzijazam svog znanja na troma učenika.

Trudeći se odaslati udove u zadane smjerove zadobila sam upalu mišića bez drugih rezultata, a ni s naznakama promjene stanja. Svoje vrijeme stoga provodim s vama i likovima iz knjiga da odmorim glavu od sumanuta istezanja srca koje naređuje dok god ima čime argumentirati. Prazna novih ideja, našminkana za izlazak, a nemam kamo s nogama, šećem virtualnim ulicama iz blogerskih adresara. Koliko god mi se tu i tamo učini da se zasitim bezvučnog govora, on predstavlja jedini način kojem ne ponestaje prisutnosti i odgovora. I onda kako se opravdano buniti da nas tehnologija odvaja kad pronalazi puteve utjehe kojima se čovjek ni ne nada?

Pišem li za sebe ili za druge uspjeh trenutne potrebe ne izostaje. Dok me u pozadini zabavljaju note odabrane za priliku koja se našla preuzeti glavnu riječ ispod tjemena, dijagnoza raspoloženja se naočigled mijenja. Znam da će biti repriza, ali čemu se baviti neizbježnim, bolje uživati kad nije sila baviti se nečim drugim.

- 14:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2009.

Lijepo iznenađenje

Photobucket

Volim kad me ljudi nenadano obraduju nečime što od njih nisam očekivala, dapače s čim sam se pomirila da je nemoguće ili mi se toga nisam ni dosjetila. Tada pomislim da je sve moguće, što je veća istina od laži kojima si većinom tvrdim da se ovo ili ono ne događa ljudima. Obično zato što mi se trud mnogo puta ne isplati pa krivim sudbinu ili sreću za odbijanje nastojanja kojem sam se posvetila. Ima li to uopće veze sa zaslužnošću, jer granica odobravanja svakome je drugačija, a život je približava i udaljava po nepisanim pravilima. Dok nešto činimo tvrdeći kako je nezadovoljstvo istoga manjak izbora, možda nas usud izaziva da smislimo nešto treće kako bi dokazali da smo vrijedni nagrade za koju se otima naša svakodnevica.

Tko je pametniji, a tko tromiji, umom pa nogama preduhitriti ili dostići spoznaju koja dan proglašava pobjedonosnim naspram gubitka prilike i sna? Svatko od nas ima prekidač odnosno pokretač koji reagira na količinu neželjenoga, ali je ponekad nužno žaliti zbog rijetkosti takvih trenutaka. Opcije donekle stvaramo sami, na odluke nam često utječu drugi, a posljedice snosimo u samoći iako smo odluku podijelili.

Tu zavrzlamu opet će riješiti kakvo lijepo iznenađenje, ako ne od drugih, tada od vlastite potrebe za ispoljavanjem pravde. Što god ona bila, uvijek joj se poželjno vratiti ako uspijeva. I tako se uvijek osjećamo dobrodošli, u kolotečini života kojoj hrlimo kao djeca za kamionom sladoleda.....

- 18:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.04.2009.

Blagoslovljen Uskrs

Photobucket

Svima koji slave uskrsnuće našeg Gospodina Krista, želim mir i blagostanje na dan naše vjere u vječni život.



Stanje



Photobucket

Trezvena stanja čovjeka nisu mu uvijek od koristi. Nije laž da se umjetnost rađa u kreativnom odjeljku mozga koji nerijetko ima veće koristi ako se od stvarnosti odvoji narušenom kemijskom ravnotežom.

Prezirem potpomaganje stvaranja, želju koja se halapljivo namiruje iz hladnjaka prepunog opijatima ili pak halucinogenim travama, ali bez obzira na uzrok poremećaja umnih procesa uviđam izjednačenost u smislu krajnjeg rezultata. Znači li to da oni koji postižu zadovoljavajuću ili nadprosječnu razinu reakcija na svoje radove, a nisu skloni dodatnim resursima inspiracije, umiju rukovoditi svojim sposobnostima genijem što ga zaziva potreba ili propuštaju zaviriti kroz zaključana vrata svijesti? Jesu li zbog toga nedovoljno hrabri ili upravo junaci koji se ne boje sukobiti oprečnosti poradi filozofije prisebnosti?

Jer što čovjek zna o sebi dok ne istraži svekolike mogućnosti svoga ega u potrazi za krajnjim i boljim inovacijama talenta s kojim se budi? Ako ga ne izazove njegove sposobnosti biti će nedorečene, ali kako, pitanje je koje si postavlja svakog dana utirući put težnjama. Do kojih će izbora stići na kraju je pitanje odvažnosti, preferencije ili očaja. Važno je odgovoriti koji je razlog istina i istog će se trena prostrti put jasniji od odluke, ali neizvjesan ishodom jer ih život ne voli predvidljive.

- 14:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.04.2009.

Iz 19. stoljeća u danas

Photobucket

Kad šetam prošlošću kradem nemoguće, u trenutku sadašnjice promolim lice kroz portal vremena i ugledam prizore onih kojima je pripadalo, njihovu odjeću i stas, poneku misao, želju, sljedeći korak ispred sjene. Dajem od sebe škrto i uzimam sve, čeznutljivo se privijam uz doba minulog stoljeća i godine da im okusim narav i misao koje su ih obilježile. Kad ne mogu sama, saznanjima se probijam u redove umova bliskih tvrdnjama o sigurnosti svog izlaganja i dopuštam mašti da me vodi put vrela prošlosti. Ostalo nadoknađujem osjećajima koje skupljam među zidovima, neplaćene suvenire nosim kući, u svijet polica i sjećanja s kojima ću se kasnije poigrati.

Photobucket

Trsatska gradina mjesto je bogate prošlosti, takvom su je učinili ljudi i njihovi postupci. Kao i danas, zaboravljamo da naše odluke znače onima koji će tek doći, ne mareći za sadašnjost koja je korak do budućnosti.

Photobucket

Neću vam reći tko je ovdje živio i što se događalo, jasno je već kroz prizore da je bilo isto, a drugačije. Po čemu se odlikuje ne govore cigle već ostavština. Ona bi nam trebala biti težnja, ne razlog divljenja drugima.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Junaci se uostalom ne rađaju, njih preobrati život ako su dovoljno voljni oduprijeti se strahu.

Photobucket

Pozdravlja vas Rijeka

Photobucket

- 22:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 28.03.2009.

Nije mi sudbina

Vikend manija

Jučerašnji post izbrisao je blogeditor, a kopija koju sam za svaki slučaj ostavila u kompjutoru nije preživjela jer se dotični smrznuo na samu pomisao proturječja odluci blogerskog vijeća. Tako sam resetirajući sistem dobila još jednu priliku da o istome pišem dan kasnije iz drugačijeg kuta.

Dok mi se sivilo dana bahati iza prozora, a kapi kiše čekaju da promolim glavu kako bi se spustile niz moju kožu i kosu poput tobogana, ne marim što mi stražnjica ljubi stolac kao da je zaljubljena. U pomanjkanju kvalitetnog stvaralaštva s ove strane ekrana bacam ponos na tlo i tražim da mi se ispriča što me već danima drži podalje od tog priznanja. Ključno je dakle prepustiti se prirodi spram umjetnog stanja negacije kojim izbjegavam odvažiti duh na bezglasje. Nije sramotno ostati komotan kad se izgube inspiracija i riječi, nesputane i plodne, slasne poput kreme od vanilije koja odrješuje sve grijehe zazivajući nove.

Da mi je pobjeći oblacima što kašljucaju vodene kuglice i naći se među opojnim mirisima zelenog proplanka, bosim prstima na arheološkom pješčaniku istraživačkog tima ili prstima tapkajući po vrućoj šalici čaja u sobici kakvog pripovijedača uzbudljivih pustolovina. Srce mi zakuca brže nego na pomisao ispijanja besplatnih koktela na plaži gologuzih turista, iako bi u stanju trenutne nemogućnosti izbora pristala pobjeći bezbojnosti dana pod fleksibilnim uvjetima. Koncentracija me doduše ne napušta, svijest me ne kritizira, a polovičnost ustrajnosti plemenitim željama nije ugrožena. Pronalazim nova zrnca uspjeha u svakodnevnim navikama što mi govori da mogu izdržati i kad bi se radije predala, jer čini se da mi nije u krvi odustati kao ni biti imuna.

- 16:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2009.

Mojim voljenima...... vama

Photobucket

"Izreka nepobitne istine, da smijeh liječi, ima više značenja od broja riječi, kao zvuk što se prostire daleko od izvora nakon zatišja odjekujući sjećanjima. Nevinost takva pozitivna ishoda krivnju još bliže gura k savjesti, uz bok nemira i odluke od koje je kasno pobjeći.

Ali znao je da to mora otkriti sama, ne želeći narušiti samoću koja će joj pritom biti dragocjena. Ostaveći je na terasi nije mogao naslutiti da za sobom povlači užarenu masu ostataka, kao trag klizanja prije zaustavljanja, od udara u Zemlju dijelova nepoznate planete što pogađa nesretno zaljubljene. Mrveći stijenje u prašne kugle kao da tu nisu bile stoljećima prije njihova iznenadna i nasilna nestanka, stala se mijenjati slika njena svijeta."

- 20:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2009.

Napadni demone

Photobucket

Nema smisla povlačiti se, posljedice su ionako neizbježne. Što se čovjeku nametne kao nedaća, tražiti će od njega beskompromisno, u svakom kutku mira. Zanijekati postojanje vlastita problema stoga nema smisla, a učinkovitija pomoć ne krije se ni u dresuri uma. Privikavati se boli i tjeskobi što ga prožimaju iznutra znači ustupati prostor duše koja pati zbog toga. Sustanarstvo s nemogućnostima i možebitnostima cijena su nagađanja. Za nju se ne pogađa, svima dolazi u jednakim udjelima, dnevno, tjedno ili mjesečno, glasi na ime koje zaziva domaćina.

Bez obzira je li čudovište crtani lik ili bijesna životinja, ono je za petama, izobličuje sjenu i poigrava se njenim udovima. Zato nije dovoljno biti svjestan i voljan, treba krenuti putem jasnih radnji koje odbacuju nametnika. Izazvati demona tek je početak nevolja, ali ono se podrazumijeva čim vladavina pojedinca postane upitna. Čovjeku je mnogo toga rizično, teško i neugodno, ali nedovoljno se puta zapita nije li propustiti, nagađati i odustati - isto.

- 00:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 10.03.2009.

Stvarne priče


Nije zbog laži, ni zbog nevinosti želje njihove krivice. Nije zbog, do tad, nečutog primjera priče. Pinocchio nije vječan lik pripovijetke zato što ima drvene udove. U njemu se krije više ljudskosti nego što je imaju srca kojih se njegova želja ne tiče.

Photobucket

Da svatko od nas jednom ne poželi zamijeniti svoj život za tuđi, bila bi veća iluzija pretvarati se.

Bit je sada lako sasipati iz priče kao slatkiš iz vrećice. U slast!

- 20:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 03.03.2009.

Povišen tlak

Photobucket

Da nizak tlak nema koristi od podizanja, naravno nije istina. Da nema koristi obzirom na uzrok bila bi to uzaludna naklapanja. Jer nježne riječi i navike drage osobe poležu zaljubljeno srce na oblačiće, a one druge zazivaju kuhaču stražnjici, ne da miješa kremu za kolačiće.

Ljubav je uvijek jednaka. Koliko voli, toliko boli. Koliko urećuje, toliko izluđuje. Hvala Bogu, što jedno bez drugog ne traje:)

- 21:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 24.02.2009.

Kako je biti ja?

Photobucket

Nisu iste. Sudbine i životni putevi, mogućnosti izbora i preokreti. Nisu isti ni ljudi kojima pripadaju. Ima više i manje osjetljivih duša, podložnih utjecajima ili mišljenjima drugih, spremnih i nespremnih za žrtvu ili izmijenu životnih načela da bi ih zamijenili možebitno boljima. U tom procesu zvanom individualna putanja nema sigurnosti, staza je dijelom popločena, pa šljunčana i blatna, a na dijelovima nema ničega, kraj puta je litica. Dok mnogi odustaju drugi šiju krila, dok jedni očajavaju o logičnosti njihove sreće koja im uvijek pomanjka u važnim trenucima, oni s druge strane vidika ne predaju načela samoopstanka drastičnim zaključcima.

Ljudska priroda je lijepa, sva njena lica se odražavaju na čovjekovim očima i ustima, čelu, obrazu i jeziku, dajući mu na znanje da ta mimika odgovara na podražaj njenih osjetila. Svako biće njen je proizvod, polazi od darovane mu kralježnice i udova, a ograničenja doseže na umnim izazovima. I tu se rađa ona bitna razlika među ljudima. Ne u imenima ni izgledu, već u sposobnostima koje ga mogu učiniti najslabijim ili najačim, utjecaju što se smješta unutar lubanje kostura i redovito komunicira sa stanjem duha. Iz te jedinstvene perspektive polaze neslaganja i pristanci, kako sa samim sobom, tako i s ostalima. A ipak, najpravednije je što u svim različitostima koje čovjeka dijele od ostatka svijeta, ne može poreći kako u tuzi i sreći ne tuguje ili se ne raduje. Isto je. To što spaja glave i duše onda kad se izgube u jednostavnostima koje petljaju da bi pronašli druge, a nalaze sebe.

- 19:02 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.02.2009.

Iza stakla

Photobucket


.......ravne glatke površine koja u svom liku krije krhotine, u cijelosti nudeći odraz očima koje ih još ne slute, nalazi se varka što osjećaje naizgled dostavlja nadohvat ruke. Mogućnosti i posljedice su prozirne, kao i smionost istosljedna razmišljanja koja ne obećaje ništa, a uzima danak mira kroz prozore duše.

Iza stakla se nalaze trenuci lagodne vanjštine, prošlosti se režu i sklapaju u urešene okvire u kojima počivaju nasmijane razbibrige i sjenke pamćenja za nostalgičare. Potreba očuvanja stranica uvučenih u dašćice ručne izrade ista je kao i ona slaganja jedne hrpe do druge u podrumu uma što ga arhivira pamćenje.

Osvrt je ponekad nužan, da se ne zaboravi na one s kojima dijelimo prostore, da li opipljive ili duhovne, odrediti će već izbori, sudbina i vrijeme.

- 21:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2009.

Vratila sam se

Iz zemlje iskrenih poljubaca, čvrstih zagrljaja, znanih pogleda, uspomena i doživljaja. Iz majčinog stiska otrgla sam slatkoću mekog naboranog osmijeha, iz očevog postojanost osjećaja koji se otkriva nakon što ga srce probavi i rasprši po tijelu poput tihog vatrometa. Iako nam je udaljenost ostala ista, iskre povezanosti tvore lanac što ga produžujem svaki puta nakon odlaska. Karike su viška, ali njih obavijam oko stabla posađenog u vrtu svog drugog doma u kojem puštam korijene roditeljskoga.

Photobucket

U toj zemlji lebdim bez težine, cipele mi ne dotiču tla, vrpce same pronalaze put do uvojaka, a oprava je ispeglana i još topla od iskusnog glačala. U njoj se šarenim grimasama i ukusnim pozivnicama delicije smještaju na lice rukom izvezenog stolnjaka i mame na sjećanja nekog davnog rođendana. Ruke što me radosno iščekuju nude darove na dlanovima primičući stolac bliže stolu čudesnih zvukova. Svaki od mojih starih prijatelja ima priču što počinje zveckanjem na površini tanjura, da li malenog ili velikog, od kave, odreska ili kolača, svi su jedinstveni notom koja ostaje nakon njihova pripovijedanja.

Ja čekam. Ispričati svoju priču iako je već poznata. Kao i moj osmijeh na kraju potvrde o mom duševnom stanju nakon koje ostaje kratka pauza. Uvijek se ugura, premda sam joj ukinula sjedeće mjesto, zabranila spletkarenje s jezikovim pipcima i ograničila zadržavanje oko ušnih resica. Jer ovo je prostranstvo mog mladenačkog sna, u njemu nema dvoumljenja oko želja i potrepština, samo se jedna nit ovila oko mog članka i tamo ostala. Ljubav me pratila u stopu, u ovom kraljevstvu zaštićenom od varalica i lopova, moj otac uvijek je bio štit od svega lošeg i nepoštenoga, a moja majka lijekovit oblog nakon ružinog trna što bi ga donijela kući berući cvijet uza zid obiteljskog dvorca.

Photobucket

Silovita vremena mog odrastanja ipak nisu izostala, bilo je borbi i neizvjesnosti opstanka mladih ljubavnika, iskradanja u noći pored stražarskih koplja i štitova, spuštanje niz ljestve u noći punog mjeseca i prijateljskih pomoći od mladih srdaca što su kucala brže i glasnije od onih u noćnim zvijerima što bi ih zagrizle čeljustima gladnima lova. Nade su prevladale strahove, dobre želje upozorenja i tvrdokorne poglede, sve to zbog osjećaja što ljude tjera na ludosti i vratolomije.

Začarani portal nisam zatvorila do kraja. Volim se s vremena na vrijeme vratiti u svijet pravih puteva i ispravnih odluka. Brašna posipanog po rukama što su me podizale s koljena na stopala. Ravnice i sigurnosti koja po njoj klija kao svježe posađena trava. Nije ostarila...

- 10:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.02.2009.

Odlazim

Photobucket

U posjet svojima i nema me do ponedjeljka. Jaaaaako ću vam nedostajati, znam, ali nekako ćete morati bez mene:)

Budite dobri i veseli, blogajte, najedite se inspiracije i napišite nešto odlično, što ću pročitati kad se vratim. Znači imate posla!

Pusa svima,

KM

- 01:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.