Kolegica Mica

Ja sam se ovih dana dobrano naradila - zato manjak postova. A da ne pišem nevezano bez početka i kraja ovako izmorena, ja ću vas sve lijepo pozdraviti i zacmokati u obraze. Uživajte još malo u suncu i šetnjama, kavama, idite u kino, posjetite prijatelje, roštiljajte, nazovite nekoga koga niste dugo čuli, posvetite se sebi, učinite štogod vas volja da se dobro osjećate.

Znam da ja moram, jer inače nisam upotrebljivih neurona i od smislenih postova. Nedostajalo mi je bloganje ovih nekoliko dana, ali moram biti iskrena prema sebi i drugima pa ću nešto lijepo postati za dan-dva, kad odspavam, pospremim stan, ispeglam hrpetinu robe koja me opasno gleda sa stolice upitnog pogleda "gdje sam do sada"...... Ne mučim se time večeras, pojela sam dvije kuglice sladoleda i nedodirljiva sam.......:)

Nikolina ima još potreba, pomozimo joj:

Psihoterapija. Tako blog ponekad djeluje na mene. Većinom, kada pročitam komentare podno svojih ili tuđih postova, susretnem se s nečim ili nekim novim. Manji broj puta, ono što netko napiše zapecne me posred duše jer mi je toliko blisko da je jedino što sam trebala toga dana, a nisam bila svjesna do trenutka čitanja. Te dane držim u sjećanju kao vrijedne uspomene iznova se diveći riječima stranaca koji su me 'pročitali' kao najboljeg prijatelja.

Učini mi se kao da sve sumnje i skrivene boli, nesigurnosti i brige u tom času nestanu u nekoliko slova prije točke. Ponekad se dobro potrudim da te nadimke ne uzmem blisko srcu onoliko koliko su zapravo došli, nesputano i slobodno se šećući ispred moga praga, ne znajući koliko se osjećaja oslobodilo nakon njihovog ulaska u hram mojih razmišljanja. A svejedno mi ne polazi od ruke. Jer iza njih su imena i lica, a ispod njihovih površina duše koje vole i žaluju, smiju se i mršte, plaču i nadaju, zbrajaju račune, brinu, trude i strahuju kao i moja, u životu izvan ove sfere, na ulici gdje se međusobno ne prepoznaju.

Tko bi znao reći koliko smo puta prošli jedni pored drugih, jesmo li se nasmiješili, upitali za smjer ili vrijeme, mimoišli na autobusnom kolodvoru ili skrenuli udesno na istom križanju. Jedan iza drugog u redu, možda u istom predvorju ordinacije ili na projekciji istog filma, na istoj kiši bez kišobrana ili na istoj plaži, za stolom ispod istog suncobrana. Zagonetna su ova nagađanja, o sjenkama stvarnih ljudi koje nadmudruju pitanja vlastitih neznanja, dok se mišljenja prevrću tipkovnicama neopipljivog svijeta.

Ali zato mu se vraćamo i poklanjamo sate koje krademo najdražima, ne krvareći na rez tvrdnje da nas ovaj dom čini manje iskrenima i realnima, uživajući neznanje onih koji se nisu otisnuli u more bez vesala. Opstati u miljeu vlastite izrade i zatim doploviti do drugih služeći se samo rukama nije tako laka zadaća. Nije potreban pogled da se uoči predrasuda kao što nije potreban ni jezik da se izgovori dobrodošlica. Gotovo smo svi osjetili hladan vjetar propuha kad zaboravimo dobro zatvoriti vrata, ali smo također bez iznimaka bili pozivani na izlete, zabave i okupljanja kakvima do tada nismo prisustvovali ni u vanjskim inačicama druženja. Pa iako nam ovdje ne trebaju lijepe haljine i odijela, izglancane cipelice i svežanj novčanica s bankomata, dobro se provodimo bez ijedne kune i savršeno počešljanih frizura.

I nije lažno niti sramotno reći da smo svi razmišljali o odlasku, u turobnim i samotnim ostavštinama svojih osjećaja, kad nas odsvuda stisnu, a unutarnji glasovi vrisnu ono što nitko ne čuje, ali svejedno razbija stakla odraza ranjenih duša. Još je manje potrebno istaknuti, a najviše istinito podsjetiti, koliko su nas puta male rečenice, osmijesi, pozdravi i poljupci razveselili, utješili, uljepšali dan i potaknuli učini pravu stvar, čime su svoj prilog uvećali neporecivom vrijednošću koja se ne da zbrojiti i umnožiti jer se može samo osjetiti i podijeliti.

Zašto to onda ne činimo u vanjskom svijetu?

Brani li nam vlastita materija razumijevanje, osjećanje, riječi podrške, umanjuje hrabrost za debatiranje i suprotstavljanje, krade li nam s usana zahvale i oproste? Kad čovjek napiše ono što misli, a zatim to mora pročitati kao da mu se misao odbije od svijesti, pa sroči ono s čim se može zaista poistovjetiti ujedno misleći na osobu kojoj se obraća pazeći na osjećaj umješnosti. U obrnutom slučaju, ističe stav koji bi možda prešutio reći i dalje držeći distancu kulture i maksimalne pristojnosti. Nikada mi prije nisu poželjeli ugodan dan ili vikend, uputili riječi zahvale na nečemu što nisam znala da izaziva utjehu i sjedinjenjem s napisanim rekli da se danas upravo tako osjećaju.

Ima mnogo čarolija i ljepota u ovom našem svemiru. Ima i u onom drugom, u kojem ne vidimo linkove i dvotočke uz zagradu. Ponekad zaboravim na razliku, kao i to da je i sama činim, pa kažem "sutra ću se potruditi nasmiješiti se svakome, jer svatko će biti netko od vas, a vama ću to možda biti ja, u prolazu...."

Da toliko ne razmišljam o životu ne znam što bih sa sobom. - nasmiješite se, ovo je legendarna rečenica po kojoj bi me, vjerujem pamtili i unuci. Ali tako je. Ono me zamara i odmara, daje mi zrak, a ponekad ga oduzima, čini me jednom na svom jedinom mjestu, u boji kože što su mi je odabrali geni sa dušom koju sam dobila na poklon. Jer kakav god životni put stajao ispred čovjekovih stopala, on će njime prolaziti hodajući, trčeći ili puzajući, možda u kolicima, možda lebdeći tek duhom što ga čini živim u nekoj bolničkoj postelji.

Nemalo se puta zamislim što znači biti zdrav, pokretan ili u mogućnosti. Naspram onoga koji je bolestan, nepokretan ili bez prilika? Ima mnogih za koje se može reći da su nevidljivi, svojim životima se koriste kao proizvodom koji im ponekad zatreba radi praktičnosti. Ovisnici, ubojice, kradljivci i silovatelji majke su i očevi, sinovi i kćeri, to smo svi mi, a što nas razlikuje iznutra - volja koja odolijeva nagonima što ih sile nesreće vlastitih djetinjstava i životnih situacija ili osobnost kojom smo oblikovali glavu i srce u koaliziji s istima?

Ponekad sjednem na klupu pored svog puta i gledam život kako struji kao nestašni povjetarac u raznim smjerovima. Jedan od njih je moj. Biram ga ili sam njime odabrana, polovica je špila karata što ih nebo dijeli živima, jer ona druga je mnogo profinjenija od mojih zemaljskih pitanja, nema crteža ni brojeva, tek svjetlosti koje se pokazuju u bojama što zrcale faze mojih sazrijevanja. Prošlost koju sam proživjela dokaz je mojih godina, ali i mnogo više od toga, u sebi nosi tragove ljudi i njihovih postojanja u mojim osjećajima.

I kakav bi čovjek bila, da sam bila zlostavljana i nevoljena? Da na svaku propuštenu priliku gledam očima razočaranja i dubokih neupjeha. Što znači riječ isprika, za čin ili životarenje onih koje je sustigla takva sudbina. Je li imalo pravedno povlačiti riječi kroz grlo kao hodnik suda da se donese presuda dostojna tuđih nesreća? Što ako je ona moja ili tvoja, ali takvom ipak nije proglašena? Što se rađa u čovjeku, snažno i postojano, nedjeljivo drugima, a ne vidi se izvana, nego samo onima koji svoje ružne jave spremaju u misli s kojima tuguju tek sami i nikada ne krive druge koje nazivaju sretnijima ili boljima. Koja je razlika i gdje se skriva, između onoga koji će zlo vratiti zlim i onoga tko se lošeg sjeća i boji, ali ga ne nameće ostalima.

Ima jedna čvrsta grudica sjaja iza mojih rebara koja se nasmiješi takvim herojima. Ljudima koji svakoga dana trpe, a ipak se raduju, koji se ne kreću, ali hodaju. Boli, gladi i sjenke suznih očiju što se nadvijaju nad glave s imenom i prezimenom možda biraju po začetku, kaže mi srce da ponudi smionu utjehu. Ali to nije istina, kažem mu, kolo se uvijek okreće i pitanje je, koliko ćeš se ti stisnuti ako nas probodu...

Zašto sam se rodila? - upitala me jučer kolegica s posla.

Glasno se nasmijem i iskolutam očima. Pomislim kako je dosegla onu dražesnu točku zasićenja pri kojoj takozvano očajava i zabavlja me suprotnošću svoga karaktera. Njeno pitanje ne doživljavam ozbiljno iako sam ga mnogo puta uputila sebi i Bogu, u mukama usred nastale situacije ili problema koji ne mogu lako riješiti.

Većini je ljudi urođeno razumijevanje teškoća drugih, ali ne i poistovjećivanje s njihovim osjećanjem. Tuđi se nemiri gotovo uvijek čine lakšime, blažima i manje akutnima od vlastitih. Poznavajući sposobnosti i prirodu pojedinca zbrojimo njihove talente i mogućnosti pa oduzmemo od jednadžbe problema i rezultatom opet dobijemo plus. Dakle, savjet je suvišan, ispadne mi tek pokoja poštapalica ili duhovita dosjetka jer ovdje vjere ne manjka, uviđam da travčice hrabrosti i koncentracije treba samo iščupati uz puteljak, kao crvenkapica na putu k bakici bez obzira što ona misli da joj iza leđa možda vreba gladni vuk.

Zaustavljam se kraj ove djevojčice i njene pune košarice. Istu bezbrižnu putanju izliječenja čovjek ne nudi i samom sebi. Jer on je kronično obolio od neuspjeha i razmišljanja o njemu, kosti mu pucketaju usred bezazlenog pokreta kojim bi dohvatio čašu vode i gutljaj smirenja, migrena skakuće između desnog i lijevog uha bez povodca ispod gubice bezobrazno i neobuzdano označavajući svoj teritorij, a tromost kojom je obamrlo cijelo tijelo uz dužnu nepokretnost kognitivnih sposobnosti nagoviješta još težu borbu za život preostalih neurona.

Lijenost. Sveobuhvatna dijagnoza stanja od kojeg najčešće i sasvim nesvjesno pobolijeva većina stanovništva. Što nije grešno, doduše ne može se stalno kvalitetno misliti, povlačiti šahovske poteze pa tresnuti brojač da bi se protivniku pokazalo koliko je sati, racionalno i mudro zaključivati, hvatati izazove golim rukama kao Indiana Jones zmije u šeširu i donositi odluke neupitnih reperkusija. Glavi treba odmor.

Pitam se, tko će ju tada zamijeniti? Ne mogu zamoliti kolegicu da misli umjesto mene. Bila bi to pošast. Želje za slatkim pitama od trešanja i sira, pizzama sa besramnim količinama rastezajućeg nadjeva i palačinkama s nutellom odvele bi je do ruba bankrota. Osim što bi je učinila robinjom i sadomazohistom prehrambenih lanaca nezdrave prehrane i pekara, znam da bi uživala više od mene pa se na trenutak otrijeznim od čete mišićavih vatrogasaca koji svakodnevno mažu moje opekline, a mojoj kolegici prijete suvišnim masnoćama u krvotoku i pristupam stvarnosti u kojoj se uspješno nosim sa težim danima. Kilogrami viška levitiraju oko moje lubanje. Teško mi je staviti naočale, a nebo blješti. Dosjetim se reklama koje me proganjaju od trenutka primitka plaće i primjenjujem na nastalo stanje.

Sve što nazivam "svojim" plaćeno je. Po punoj cijeni i traženoj valuti. Ali da li baš sve toliko vrijedi? Vrijeme je da se naučim cjenkati. Isposlovati nižu vrijednost manje isplativosti i ostvariti veću onome kome i pripada. Meni. Uzimam popust na prave odgovore, točne navode, prateće kontradikcije, suvišne pregovore i čistu savjest. Još je sunca, odoh naći mjesto na plaži i razvući ručnik, pa dobro odspavati...... ako se probudim crvena, neka. Ja sam račica, oklop mi se sezonski obnavlja.

Ljudi svašta govore. Koriste usta kao mlince za umove i njihove dosjetke upakirane u važne umotvorine. Ne volim to. Kada riječi rasipaju jer ih imaju viška, pa ih poredaju kod prednjih zubiju iza kojih vire van, gurkaju se i žubore nestrpljivo kao djeca na pozornici iza zavjese kazališta prije božićne predstave.

Obećanja i prijedloge uzimam ozbiljno. Na nikoga ne utječem da bilo što izgovara na silu. Držim se onoga što sama kažem i od drugih tražim isto. A nemalo puta dobijem suprotno.

Tada slika koju sam obojala karakterom i dojmom osobe počinje blijediti. To jest, nekada je. Kada sam imala više nade i strpljenja u ljude. Danas slike razderem i bacim u prvu kantu za smeće. I ne okrećem se. Razočaranje potrpam u džepove i pravim se da me se ne dotiče. Koračam smireno i gledam izloge, ne dajem svoje misli na giljotine nego ih zabavljam materijama da mi vrijeme prođe. A tada dođem kući, odložim torbicu, izujem cipele, operem ruke u kupaonici i sjednem u najdraži kuhinjski stolac. I pitam se kakvom me to osobom čini. Nisam više dijete da lijem suze kad me god iznevjere. Tuđe pljuske više me ne bole. Znam da je to potrebno, ali znam i da nije normalno. Prirodno. Ljudsko. O mene se odbiti kao o zid. Jer takvom ne želim postati. A moram ako želim preživjeti.

Emocionalno se izolirati od života je nemoguće. Grozim se i na samu pomisao. Ipak, nije mi loše kad odmah krenem dalje nakon pada sa stepenice. Kao da sam znala, negdje u svijesti sam to očekivala i reagirala bez dodatka. Komentara, žaljenja utrošenog vremena i misli, planiranja. I samoj se sebi čudim, kako se mijenjam, i samoj sebi prigovaram, da se ne predam apatiji i neosjetljivosti jer se bojim drugačijom postati.

To je razlog zbog kojeg većinu vremena volim provoditi sama. Svijet me oblikuje prstima kao komad gline, ponekad me miluje, a ponekad guli i ostavlja zamrljane otiske ispod nedovršene maske izobličene nemarom i raspoloženjem ljudske vrste. Izlazim li takva na ulicu, pitam se. Vide li se njihove rukotvorine na mome licu. Znam odgovor i podijelim se. Ne želim im to dopustiti, a ipak ne bih podnijela kretati mrtvo tijelo kako bi ugušila tuge iz očiju i spore uzdahe što ih bodri sjetno srce.

Nisam tužna, govorim si. I nisam. Nisam? Nisam....... jesam. To je moje pravo. Nije to loše, nego je potrebno. Nešto novo ustanoviti. O drugima.

Nešto novo naučiti.

O sebi.

Prošli sam vikend putovala na jug Hrvatske i malo uživala s dragim, pa da vam se pohvalim gdje smo sve bili i kako nam se svidjelo.......



Morate priznati da se ovakve ljepote ne vide svaki dan, a mene je jako iznenadilo sve na vidiku, od vegetacije do čistoće mora obzirom da je Karin u unutrašnjosti, takoreći gradić na morskom jezeru.



Kad smo stigli moji roditelji (mom&dad of kolegica mica):



su nas poveli na malu ekskurziju po Karinu. Jedno vrijeme sam bila glavna atrakcija jer je vjetar tako puhao da me doslovno nosio, ali uspjela sam preživjeti nalete juga jer su se dosjetili da bi ipak bilo nezgodno da odletim.... sa fotoaparatom, pa su se vratili po mene.



Idemo prema crkvi.





Posložili su se odjednom kao modeli za snimanje pa uhvatih taj prizor:)



Molim obratite pozornost na natpis spomen ploče:



A ja i dalje razbarušena u zagrljaju majke ili ona u mojem, kako hoćete.



Navečer smo se uputili u Zadar, a na putu do auta (nije 500 km od kuće) dragi se poželio igrati paparazza, pa smo se glupirali po cesti. Ja sam brzo izvadila sprej za kosu iz torbe i počela se špricati, a on je slikao, tako da su susjedi mislili da smo riječki freakovi. Ali tko nas uostalom tamo poznaje. Znaju nas samo na netu:))))))



Kad smo sletjeli u Zadar, okupih familiju na jednu zajedničku. Doduše moji roditelji nisu svjesni da je objektiv malo veći pa se ne moraju saginjati, ali ovako su mi dražesniji.



Zatim smo poslušali čuvene morske orgulje koje zaista imaju divan opuštajući zvuk, a nakon zalaska sunca na rivi:





napunjene solarne ploče oformljene u veliki krug koji predstavlja planet Zemlju, pored ostalih planeta ugrađenih u rivu, počinju svjetliti:



Doživljaj je tog dana upotpunio izvrstan nastup malenih tamburaša.



Ostatak smo večeri šetali uživajući u znamenitostima i atmosferi:





I to je bilo sve, dragi moji pozdrav,

vaša

Kolegica Mica

"Krajevi opominju početke da se pokrenu." - bila je najdraža poslovica Issinog konjušara, neobrijanog sijedog starca naboranih ruku i slabog vida sa srcem većim od svih stogova sijena što ih je ikada naslagao po poljima svoje mladosti. Volio je Issu kao što neki vole sestru ili brata, mlađu polovicu obitelji s kojom bi podijelili posljednji komadić kruha na stolu, a zatim se posvadili zbog neke igračke i jurcali po dvorištu u ciki i smijehu dok se ne dohvate i izgrebu radi inata ljubavi što je škrto zadirkuju ponosom osobnosti.

Čelo mu je bilo zabrinuto i udubljeno viškom kože što su je rastezale misli iza kosti i ispod tjemena, u pameti koja se zaogrnula ogrtačem od isprike, prozebla od slutnji što ih je srce kucalo na vrata, pa guralo poruke ispod otirača, ne dajući joj da odmori onu silu pamćenja što ga je vezala uz Issu.
Od prvog dana kad su se upoznali nije imao tako zle pomisli, turobne i nametljive družice što su ga mučile cijele noći, sjedeći na krevetu podno njegovih nogu, zatim šuškajući u jastuku kojeg je u cik zore usred umora i ljutnje bacio u zavjesu, ustao se i obukao nevoljko žureći van kako bi udahnuo zraka što su mu ga kratili uzdasi sumnje o Issinoj namjeri. Poznavao ju je dobro, jako dobro, i stoga znao da se događa nešto loše jer Issa je riješila zemljišne papire i dala slikati imanje, a slike i umjetnine spremiti u odaje i podrume, dok je nakit poslala iz kuće u razne banke. Ni sve to ga ne bi posebno čudilo znajući kako voli red i dovršene račune, da Issa pritom nije imala taj pogled u očima, pogled čvrsto čuvane tajne koja im je svima nadohvat ruke, a nitko je nije pružio. Jer Issa je uvijek bila dobro, nije imala promjene raspoloženja i nagle ispade, ona se nikada nije ponašala iracionalno, u dvadeset godina što ju je poznavao u njenom se biću osjećalo samo jedno. Nešto zakinuto. Odvojeno. Rastrgano. Od duše procijeđeno i osušeno. Nesretno.

U njenim slikama i na njenim mramorim podovima, na svemu što je ikada ukrasila i stvorila osjećala se neka neobjašnjiva tuga, malena iskra nedostatka u idealu oblika koja ju je činila smrtnom i običnom, a zatim posebnom i neponovljivom. Ono je živjelo u tijelu žene koja se još kao djevojka otrgla od svoga sna, kao što se list trga od cvijeta, pativši za onim s kim je srasla i procvijetala. Nije bila neobična suza, ona što se u to jutro slila niz njeno ostarjelo lice, već snaga kojom ju je otrpjela, mir s kojim je ponovo dohvatila pramen Thomasove kose i popila otrov u prahu što ga je naručila iz ljekarne van grada. Još je neobičnija, suludija i bolnija bila njena odluka da ga nikada ne traži za objašnjenje nakon ranjavanja u dvoboju oko djevojke čije je ime izustio prije nego se onesvijestio od teške rane.

Učinio je to zato što je potrčala k njemu nakon uplašenog krika. I zato što je milovala njegovo lice u strahu da ga ne izgubi, na što je, znajući da bi joj u trenu priznao sve slabosti i krivnje, posljednjim dahom izrekao ono zbog čega će ga pokušati mrziti narednih 35 godina. A neće uspjeti.

Zato je gotovo. Issa je izgubila bitku sa sobom, nikada nije preboljela Thomasa i ostala je neudanom ženom. Njeno tijelo nije rodilo djeteta bez obzira što ga je željela, njene misli nisu hitale ususret drugog muškarca iako se s vremena na vrijeme istinski trudila. Sve što je stvorila materija je koja se promatra, obris njenog ja kojeg je izgubila podno ogoljelih krošanja jeseni, godinama je tako mislila o svojim rukotvorinama, nesvjesna da još netko tako razmišlja o radu što ga drugi cijene, a sam ga tako ne doživljava. I da ga tišti u srcu što ga skriva iza ozbiljnog lica i odijela postarijeg gentelmena.

Vidon Incke bio je sit tog prizora, kao golub koji se prejeo mrvica i dosadilo mu je gugutati po trgovima, jer se zaželio gnijezda u kojem se obitava, s obitelji koja će mu biti kao vlastita. Već 35 godina on i Thomas najbolji su prijatelji i njihovo poznanstvo ga ispunjava na načine na koje nije zamišljao u danima siromaštva i samoće na koje ga je natjerala situacija preseljenja i bolesti članova obitelji. Oženio se i dobio tri sina, pronašao je sreću kakva mu se nije smiješila prije nego je sreo svog najdražeg pouzdanika i savjetnika. Ali dozlogrdilo mu je gledati ga kako pati i laže, ne spominjući Issu u trijeznim stanjima, znajući koliko mu nedostaje, a svejedno ta hrabra prikaza čovjeka od riječi izgubi na hrabrosti na samu pomisao da ponovo sretne Issu i za štogod se ispriča. Thomasova pleća drhtjela su sva tri desetljeća na uspomene tih godina, kako su treperale i ženske lepeze u njegovoj prisutnosti popraćene uzdasima.

Tog jutra, u svitaj zore što su ga Issini kapci jedvice propuštali do očiju iste boje, u odsjaju žućkaste šarenice što se polagano rastajala od toplih ruku majke koja ju je pomilovala zrakama, jahao je Vidon kao da zna što se događa protivno njegova plana. Žurio je, zapravo, jer Thomasu nije odao kamo ide, već je uredio poslovno putovanje u državi gradića u kojem se nalazila Issina imovina. No da bi zamišljeno obavio na vrijeme, nije se mogao rasipati zrncima minuta kojima curi istina dragih mu ljubavnika.

Leon je prvi banuo kroz vrata Issine spavaće sobe, nakon dugog kucanja, znajući da posluga još spava, ušao je panično se hvatajući za zidove s vrata uočivši da Issa prividno spava. Znao bi ponekad, taj srčani starac probuditi je s idejom za nove strojeve ili kakvog traženog arapskog konja, jer Issa mu to nikada ne bi zamjerila, a osim toga i sama bi ponekad radila na nekim komadima kamena ili platna kroz cijelu noć, pa bi nazreo svijeće kroz prozorska stakla jutarnjeg mraka. Ali to jutro je bilo prozračno i žuto, meko, nježno i tiho, kao umiljato mače koje se šulja podno papuča gospodara. Noge je jedva dovukao do naslonjača u kojem je sjedila Issa bez ikakvih znakova života, misleći kako je usred grozna sna i njegova slutnja tek je nestvarna iluzija more koja se poigrava kao zločesto dijete ukradenim šibicama. Palilo ga je u duši, a drvaca nikako da pomanjka, Issa nije odgovarala na njegove poglede jer drugog nije smogao, ni glasa izustiti, ni jednom rukom njenu dotaknuti, stajao je blijed i ispijen od nemoći da shvati kako je više neće živu vidjeti.

Zagreblo je po kamenu, šljunčani kamenčić otkotrljao se niz cipelu i zaustavio iza praga vrata, prehodeći lik koji ga je gurnuo u Issinu grobnicu. Vidon je pohitao do njenog naslonjača i popipao vratnu žilu. Susreo se s Leonovim strahom i odbacio mu pogled ne prihvaćajući takvu konačnicu. Uzeo ju je u naručje i potrčao van, a Leon ga je slijedio bez riječi upregavši kočiju.

Oči kao Issine ne bi pristajale nijednom drugom licu, govorili su kasnije, nju je trebalo vidjeti, zatim upoznati i isčitati legendu o njenom životu, na bijelom licu, isklesanom kao Božjeg anđela ili lutalicu, svojeglavu u pothvatima i neumoljivu u odustanku makar se radi i o promašaju.

Čuvši da umire, Thomas je odjurio iz kuće i dva dana proputovao na svom najbržem konju moleći da ima vremena samo još jednom je primiti za ruku i poljubiti. Razlozi i nepoznanice odjednom su postali nevažni, a odsustvo i krivnja sjeli su u drugi red kako bi u prvi stale emocije, sigurnost i potreba da se ponove riječi kojima manjkaju djela što ih je naumio ispraviti.

Tvrdoglava Issa je preživjela uz liječničku majstoriju, svoju volju i Thomasovu pažnju. Nikada više nije marila za boje, sve su se slile u jednu, koja je na njenom obzoru kad god pogled okrene prema Thomasu.









Nadmećite se na aukciji, ponude su izvrsne! Nikolina nas treba.....

Da je mogla pocrvenjeti bila bi boje zrele jabuke, pa višnje, a zatim vina, prolila bi se na tlo kao staklena boca razbijena usred ljubavničke svađe, namjerno ili nehotice, jer Issa se željela rasprsnuti u prozirne komadiće, biti izvan oblika koji je sili na kontrolu i manire.

U posljednje vrijeme Thomas je bio hladniji, odsutniji, vreo i strastven tek u postelji, nizajući poljupce na njenom vratu tek kad bi bili u raspravi, kao da se nečemu inati ili je želi obmanuti. Ta promjena bodrila ju je na budne noći i molitve, na sumnje i strahove, suzne oči i duge cvijetne vezove u vrtu gdje bi svakoj niti govorila 'volim te' čvrsto ih stežući na platno za njihove jastuke.

Ugledavši poljubac u obraz kojim se cjeliva najdraže biće nasamo, nikakako u javnosti, gdje je sam rukoljub izraz prisnosti osjetila se nemoćnom i izbačenom, iz priče o budućnosti, nadanja o braku i smjelosti kojom su se jedno drugom zakleli da će ju rabiti protiv zlih jezika i osuđivanja Thomasove obitelji. Oni bi na cijelu stvar tada možda i pristali, u krugu rodoslovlja koje dozvoljava prisutnost onoliko para ušiju koliko je potrebno za odluku koja se tiče prihvaćanja mlade Fjordinove, ali to bi bio nepovratan, i stoga neprihvatljiv potez, jer su se pritom neizostavno spominjali McFerryevi i rat koji bi započeli da se Thomas njome oženi. Uvreda bi bila glasna kao pljuska u lice što su je jednom izravnale Issa i Centel, a to se nikako ne bi dopustilo jer stari McFerry svoje bi bankovne sefove opustošio do posljednje zlatne poluge, samo da ne doživi sreću svoje jedine mržnje.

Teško je bilo nagađati koliko je često grmio dvoranama vile gustih tamnih zavjesa boje pomračine, čim bi se na bilo koji način insinuiralo Issino ime ili glas o bogatsvu njene majke, zaštitničku ruku koja mu ne dopušta da je smrvi i pretvori u Centelinu sjenu. Thomas mu to nije namjeravao dopustiti stoga je s Vidonom podijelo sumnje i grozničave primisli, te napisao nekoliko ljubavnih poruka tuđoj djevojci, a zatim je poljubio na balu kako bi zaokrenuo šipku koju Ian McFerry i njegovi suradnici zabijaju u Issina leđa svaki put kada kroči niz kućnu stepenicu. Učinio je to iz ljubavi koju je morao poružniti, kao lijepu sliku poprskati je i zamrljati. Znao je da Issin karakter ne dopušta licemjerje i nepravdu, ali u njima su se utapali toneći za Centel polako kako su im protivnici uživajli u koristi. Nije joj nijednom spomenuo prijeteća pisma ni usmena upozorenja, trovanje konja na imanju ni prevrtanje kola seljacima u polju. Thomas nije čovjek koji prigovara i žaluje, on smišlja i djeluje, čak i kada griješi ne priznaje da je moglo drugačije, jer dijeliti s Issom ono što joj nije mogao pružiti, bilo bi mu najgore.

Prelomio je osjećaje i djela kao dvije ljuske iste sjemenke i zakopao je duboko u zemlju, gdje će rasti mimo volje onih koji su zamijetili tek osušene ostatke ploda koji je sakrio na prijevaru. Prihvatio je dvoboj kao odgovor na uvredu što je poljubio gradonačelnikovu kćer zaručenu za znanca s kojim je znao večerati i odigrati koju partiju karata u klubu. Jasno je odlučio izdati svoj preostali dobar glas utjehu tražeći jedino u Vidonovom pogledu.

Prazni kao lijesovi što im traže imena koračali su ugaženim travnjakom prema sastanku dogovorenom za gospodski obračun, ne tražeći nikakvu ispriku pred sobom što u tom ključnom času razmišljaju kao jedan, ne mareći za razum i bezopasnija rješenja. Lišće je zašuštalo podno čizama ogoljene šume, a jesen se otkrila časteći podneblje prizorom konačne bitke. Da je pravo značenje Thomasovih razloga njegovom protivniku bilo poznato, on ne bi tako postupio. Da zna kako ga dotična djevojka uopće ne zanima, niti imalo vene za pupoljkom njegova srca, ne bi poslušao Issu koja se nakon bjesomučne noći pune suza odlučila predati naravi što ju je njen otac osjećao na bojištima. Vriskalo je njeno srce u tišini spavaće sobe satima preklinjući svevišnjeg Oca da joj izbriše sjećanje na Thomasa koji joj namjerno okreće leđa, doživjeći taj trenutak grubo i nestvarno umalo se srušivši na izdaju kao da joj se zapalila posmrtna svijeća.

Siore-Pelke Fjordinova nije povjerovala Thomasovom činu drastično i povrijeđeno kao Issa te je iste večeri poslala poruku u kojoj moli sastanak iza ponoćnih sati kako bi objašnjenje zaljubljenog mladića prosudila nasamo. No sudbina nije htjela pomoći, Siore-Pelke je sumnjala na različite interese koji njenu kćer žele otjerati iz grada, ali njena poruka Thomasu, kao ni pouzdanom bankaru i vijećniku odbora, u kojem navodi sumnju na pritisak Issinog izabranika nije stigla do odredišta. Ruke su ostale prazne objašnjenja, a oči mutne usred izvrnutih istina i bolnih odluka, bez poruka koje izravno i mudro navode razloge svoje potražnje jer je pismonoša zaustavljen prisilom McFerryeva klana. Da je bilo drugačije, možda bi Thomas još jednom promislio prije nego bi riskirao svoj život ubijajući njihovu ljubav, možda bi još jednom razmislio o Vidonovim riječima kako on i Issa mogu živjeti negdje drugdje, kako neće uništiti očevo nasljedstvo ako se izbori za ono istinsko koje nosi u sebi, iako, sigurno ne bi odustao znajući da će Issu time brže potkopati.

Ian McFerry odlučno mu je govorio u glavi kako zbog Isse ne može disati, a hrapav glas ispijen od žalosti mrcvario je Thomasa kao da da živog jedu zakopanog u zemlji. Zapamtio je Issine usne, koliko se dade zapamtiti poljubac zbog kojeg se umire i voli, posljednji puta kad su se rastajali. Kao da će se opet vidjeti nije joj dao do znanja da je sve nestalo u njenoj mekoj kosi i nema više isprika da se veseli ikojem novom danu što će ga provesti životareći u svojoj nesreći. Zato se nadao da je kraj blizu, kraj farse koja obitava u svakoj sjeni što ga čeka u mračnim kucima grada, u njegovoj kući, ormaru, ispod tepiha, u staji i kod kovača, nadao se da će svojoj svijesti ponuditi kraj dostojan ljubavi što ga je izmijenila do neprepoznatljivosti i što je zadnje dane poživio s onima koje će ponijeti k vječnosti.

Issa je iz kreveta ustala kamenog lica, plahte natopljene razočaranim suzama ostavivši izgužvanima od stisaka nevjerice pa optužbi za Thomasov postupak, znajući da on takvo što ne bi napravio - nikada. Ali nikada je ipak umivalo njeno lice u vodi koja nije imala odraza, sakrile su se lijepe haljine i prolile mirisne bočice, otpalo je raznobojno cvijeće uzorka sa zavjese, a ključ sobe protrnuo je unutar bravine utrobe zaključavši Issine misli u kulu što joj ne dopušta izlaska iz kazne. No ponos joj nije dao mira, mislila da će se Thomas boriti i pobijediti, za djevojku koja ga ne poznaje, koja mu je kao i ona možda dala svoje djevičanstvo i tople zagrljaje, grizla poljupce uz njegove obraze i sitnila šećerne kocke u njegove šalice znajući da više voli zrnca od krute slastice koju mjeri s okusom njene ušne resice. Ono ju je izludilo do posljednje smislene rečenice koju bi si mogla izreći i preteklo koncentraciju da se dočepa gluposti.

Nije znala koliko će se truditi da promaši, pa je u nesuvisloj namjeri njegovom protivniku u to kobno jutro prišapnula kako Thomas cilja i koje oružje koristi, te se sakrila iza obližnjeg debla da promotri što će se desiti.....

Obratite pažnju na sljedeću akciju, ide u prilog 4-godišnje djevojčice Nikoline Milić iz Osijeka na koju je 12.5.2008. godine naletio automobil te se od tada nalazi u bolnici. Njezino stanje je nakon nesreće bilo kritično, odnosno nalazila se u komi no ona je trenutno budna, prepoznaje ljude oko sebe, smije se i plače bez glasa, ali joj jako teško ide žvakanje i gutanje hrane.

Vidi novinski isječak



Nažalost ostala je nepokretna te se s njom rade razne fizioterapeutske vježbe i ovih dana se ona nalazi u Krapinskim toplicama na rehabilitaciji.

Kako bi se financijski pomoglo njezinim roditeljima, pokrenuta je aukcija za Nikolinu i molim vas da obavijestite znance ili stavite link na svoj blog kako bi što više ljudi čulo i sudjelovalo u ovom događaju. Predmeti su vrijedni i mogu biti nešto što biste odabrali za sebe ili pak darovali nekom drugome.








Ponuđeno nije skupo, iako bi trebalo biti, jer zdravlje nažalost košta, a topla riječ i pomoć su besplatne od onih koji imaju imalo volje i srca za djecu .

Lažljivci! - zgrozila se Majocka Velebna, Issina guvernanta na ulici tek nekoliko koraka od dvorišnih vrata njihove zgrade.

Okrećuću se za glasnom dječurlijom noseći u rukama platnene vreće sa povrćem, kruhom i ribama s tržnice, zagrebla je u grm živice i još jednom namrštila obrve hitro se uputivši kroz željezna vratašca. Ušla je zapuhana i ozlovoljena, na kuhinjski stol ispustila je namirnice za ručak i skinula pelerinu te krenula u dnevni boravak obavijestiti Issu i njenu majku kako gradski jezici još uvijek nagađaju o njenom i Thomasovom potajnom viđanju i to je nervira, toliko da će opet pristaviti čaj od metvice uz pokoju gospinu travku.

Iako je prošlo godinu dana od Centeline smrti, glasovi s ulica i prozori koji su ih tamo puštali iz više ili manje imućnih kuća uzajamno su se podržavali u nastojanju da cijelu stvar i dalje ne puste na miru. Bilo je tu govora o Thomasovoj opsesivnoj ljubavi za Issu, zarukama i vjenčanju, neslavnom raskidu, svađi njihovih roditelja, čak su upleli i nesretne McFerryeve, Centelinu sestru, zatim majku, Siore-Pelke Fjordinovu kao možebitnu kraljevsku ljubavnicu ili nasljednicu i Issu, kao poželjnu nevjestu s obzirom na položaj i reputaciju.

Toga jutra pognute glave sjedeći na tapeciranom mađarskom vezu u orahovini iz seta što ga je Siore-Pelke dala poslati s njihovog imanja iz Rusije, Issa se prisjećala oca i jedinog trenutka kada ga je povrijedila žaleći što mu nikada nije rekla kako to nije mislila. Nedostajao joj je više nego prethodnih godina, više od onoga dana kad je dobila vijest o njegovoj smrti i sama poželjela umrijeti ne mogavši pojmiti da ga više neće vidjeti, kao ni prihvatiti da će ona biti ta koja će morati reći svojoj majci da je voljeni suprug više nikada neće poljubiti i zagrliti. Radilo je o crvenoj vrpci, baš ovakvoj kakvu nosi sada, žarko crvenoj vrpci za kosu koju je grubo istrgla iz očeve ruke bacivši je u travu, a zatim ljutito pobjegla. Još kao djevojčica zamrzila je crvenu boju, dapače stoga što joj se najviše sviđala, ali kad bi obukla crvenu haljinu izgledala bi još blijeđe i neprirodnije te bi se odmah dala u plač pretpostavivši svoju ružnoću.

Danas ju je stavila u kosu zbog svoga oca i njegove ustrajnosti, razloga zbog kojih je vodio svoj život na način koji zahtijeva poštovanje i uživa u časti. Iako su je drugi oskvrnuli i nadjenuli joj imena koja joj ne pripadaju, Issa zna pogled čovjeka koji ne laže istinu. General Fjordinov darovao joj je mnoge dragocjene slike, haljine i nakit, ali samo jednu vrpcu. Skroman dar što ga je odbacila nagrizao joj je dušu kroz godine, a to je činio i sada, kad joj je njegova prisutnost manjkala poput zraka u vakumu što bi ga iz njene glave razumna očeva riječ rastjerala kao sitnu maglicu usred sunačnog dana. Ljubav koju je pružao gestama dodira, rukoljuba i osmijeha pustošila je njena sjećanja uzimajući joj ono najljepše što je ikada doživjela i odnosila put nepoznatih gradova. U sve one u kojima će živjeti s budućim odlukama donešenim na kraju večeri današnjeg svitanja.

Thomasu se dala dušom i tijelom, istina je, mnoštvo je glasina dostiglo metu, a da upereni pogledi nisu ni znali kako je lista nagađanja puna pogodaka u jednom smjeru. Ovisnost koja se nazirala za vrijeme zajedničkih trenutaka Isse i Thomasa bila je obostrana, kao i krivnja što su je osjećali zbog glume i laganja javnosti u ime pokojne Centel i razloga poštivanja njene neprisutnosti. Vidon Incke, mladić koji je trebao poljubiti Issu na namještenom sastanku otada je Thomasov najbolji prijatelj i povjerenik, no također tajno i naizgled nezrelo, jer njegovi su se znanci i prijatelji neugodno iznenadili uvidjevši da druguje sa siromašnim stoga nepotrebnim sluganom. Thomasov svijet zavrtio se kao dječji zvrk i stao, one noći kad se Centel utopila, shvaćajući kako je njegov život do tada bio igra, koliko god to neozbiljno zvučalo iz uma ozbiljnog čovjeka. Jer Thomas nije osjećao prisnost takve vrste prema ljudima, on je uvijek znao što su dužnost, potreba i privrženost iz razloga ispunjavanja uvjeta koji čine život svakog čovjeka. Roditelje i Centel volio je različitim načinima, ali Issu i Vidona nije mogao smjestiti u okvire onoga što ga je naučila roditeljska kuća te je ostao zbunjen i ljut na emocije koje muče dječaka, ne muškarca.

Zbog toga se nećkao mnogih dana, još dok je Issa bila misao njegovih vlastitih nagađanja, kako i zašto je predmet utjecaja tih uzaludnih razmišljanja. Nikada nije bio čovjek od mnogih riječi, čvrstih i jasnih da, ali ne okolišanja ili pak objašnjavanja sa svih strana, samo jedne, i ta je njegova. Mnogima je njegovo društvo znalo biti teško jer sporiti se s Thomasom značilo bi izgubiti debatu u nekoliko minuta. No nitko nije znao kolike je on izgubio sam sa sobom, od dana kad je saznao da je Issa plemenitog roda, od trenutka kad je shvatio da je u hodniku punom bola i žaljenja promijenio izraz lica saznavši da je djevojka koja mu se sviđa odjednom bila prihvatljivija njegovoj obitelji i građanstvu koje poziva na večere i druženja. Posramio se te pomisli i osjećaja olakšanja pogurnuvši sav preostali ponos na dno duše, da ga ono što boli, to čini još jače i duže.

Ali nije mogao odoljeti Issi i znao je da je to sebično i nepošteno, dok ju je dirao ispod suknje i ljubio po bedrima uvijek je zamišljao svoje tijelo pored njenog u krevetu ljubavnika, ne supružnika. Uzbuđivalo ga je to, da bi nešto takvo jednom mogao učiniti, kad se već usudi pomisliti, nešto izvan pravila i suglasnosti mišljenja koja ga se ne tiču, a zabadaju u njegovu privatnost izmišljajući dnevno po jednu novu priču. Zamišljao je živjeti s Issom u kući bez prstena, dozvole i kajanja, znajući da bi i ona tako voljela, ali zatim bi se naglo prenuo gužvajući maštanja kao listove načrčkanih papira koreći se što sanja jer on je čovjek koji budno zbori, ne predaje se stanjima slabosti koja izniču posljedice spavanja. Zašto je onda usred plesnog podija u obraz upravo poljubio djevojku o kojoj ne sniva?

Je li to zbog zasićenja i promjene klime ogovaranja ili se zaljubljuje u novog anđela? Koliko lica ima čovjek koji drži do poštovanja obiteljskog stabla i stoga gazi žensko srce koje ga iskreno ljubi, i usto, koliko je hrabar kad oko pasa miluje onu koja pripada nekom drugom, također, znajući da će Issa na taj prizor uvenuti u duši?